Zato želi u životu da vidiš samo lijepe stvari

Voljela sam selo… Voljela sam šumu, livadu, potok… Voljela sam tu vikendicu koju je moj otac sam napravio. Još ga vidim kako vuče grede, vidim ga kako sjedi na jednom panju dok na drugom cijepa šindru. Cigara u ustima, briše znoj sa čela i objašnjava mi da u životu, šta god počneš moraš i da završiš. Ne odustaješ. nekada dugo traje dok dobiješ rezultat ali to čini zadovoljstvo jačim i intenzivnijim. Tako i ta šindra…ćejf. Crijep bi bio jeftiniji, brži, ali ne bi bilo ćejfa u kišnom periodu. Ne rominja kiša isto po crijepu i po šindri! Nije volio da zajmi alat ni da ga zatraži od nekog. Imao je problem, vikendica je bila jako često obijana i alat bi bio pokraden. Znam da je jednom skupljao suvarke i kršio ih nogom polunaslonjene na panj…nije htio tražit sjekiru od komšije.

Voljela sam tu njegovu strpljivost. Znao je ustati rano u zoru, polako tražiti džezvu po starom, svijetlo zelenom kredencu. Znate oni kredenci sa kliznim staklima (mliječnim)sa cvjetnim ornamentima. Polukružni dio kredenca je imao staklo sačinjeno iz vertikalno poredanih “traka”. Kuhao je kafu na šporetu koji je sam ozidao i ukrasio glinenim lončićima, sjedio bi na verandi i šutao…dok se ne pojave srne i zečevi koji krenu na pojilo prije nego se ljudi probude. Za mene je to bio neki sasvim drugi svijet, odrastala sam na magistralnom putu ,24 sata dnevno su prolazili automobili, ljudi koji bi dolazili u goste nisu mogli spavati…ja nisam mogla da spavam od tišine. Čudno, ni kao dijete se nisam bojala te šume noću, tog proplanka na kojem je bila vikendica. Znala sam gledati kroz prozor i uživati u tom proplanku objasnom mjesečinom. Taj potok koji je imao jednostavno ime… Rijeka, ljepše je žuborio noću. Svaki grm na mjesečini je ličio na nešto, a ja se nisam bojala. Rijeka je imala srebrnu boju u noćima punog mjeseca. Ni Rijeke se nisam bojala noću, mada su žene pričale da se tu na nekom viru, gdje su žene nekad prale veš, noću priviđa. Ja se nisam bojala…

Otac mi je od malih nogu objasnio… Vidiš samo ono što želiš da vidiš! Zato želi u životu da vidiš samo lijepe stvari. U svakoj situaciji nadji nešto lijepo. Biće i ružnih stvari, njih zaboravljaj što brže…da ti ne pogane život.

Tata je volio životinje i životinje su voljele njega. Ne samo domaće!
Jednom smo večerali piletinu i on je ostavio kosti ispod prozora u nadi da će nečiji pas, pušten s lanca doći noću i pojesti ih. Tu noć bila je mjesečina kao dan… Tata me probudio tiho, stavljajući prst na usta da budem mirna. Bosonoga i bunovna od sna sa svojih 7 godina prišla sam polako prozoru u nadi da ću vidjeti Milinog cuku koji je dolazio redovno da nas obilazi. Ispod prozora, častila se pilećim kostima, mama lisica sa dvoje malih lisičića. Kao na komandu, svih troje digli su pogled ka prozoru i pogledali me! Nisu se prepali ni oni mene ni ja njih.
Razumjela sam da su mi se zahvalili na večeri a ja njima na društvu!

Autor: Mirjana Djordjevic Skiljevic

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *