Zimo

Je li znaš ti Zimo koliki je snijeg bio kad si se rodila? Nezapamćena mećava za to doba godine.
Bio je mart, koji ono?
Četrnaesti.
E tačno sredina marta,a snijeg do pasa.
Otac ti se toliko napio, da je jedini bio pijaniji od mene, a i sama znaš da godinama držim rekord najpijanijeg čovjeka u čaršiji.
Rekao sam mu daj joj ime Zima.
Veli to nije ime, ali daću joj Snežana.

Je li znaš ti da je po tebi nastala pjesma Sneg je opet Snežana?
A je li znaš ti koliko sam ja dugo vjerovala u to? Čak sam jednom to i rekla u prvom razredu svi su se smijali i zadirkivali me.
Smijemo se.

Uvijek si mi bila posebno drago dijete znaš to?
Znam, kažem.
Vadim cigarete da zapalimo.
Još nisi bacila? Uzima cigaru, miriše je i tek onda pali.
Nisam, a ti alkohol?
Gdje ću ja ovakav trijezan među ljude, ni pijan se ne snalazim, niti ja znam s njima, niti oni sa mnom. Čaršija je to Zimo, pričali smo o tome.

Pišeš li?
Sve rjeđe, skoro sam napisao jednu pjesmu,ali sam je izgubio. Bio sam posebno pijan i posebno inspirisan.
Da čujem.
Ne znam zaboravio sam.
Zapisao sam je na kutiji od cigara vjerovatno je završila u smeću.
Koliko se sjećam ti si uvijek govorio da pravi pjesnik svoje pjesme zna, a zapisuje ih samo da ne mora recitovati.
Nisam pravi pjesnik Zimo.
Stvarno sam zaboravio.

Dobro, sećaš li se o čemu je bila.
O životu potrošenoj k**rvi vjerovatno.
Pišeš li ti?
Slabo. Uvijek sam se stidila njemu čitati svoje pjesme, jer on je pisao najljepše stihove na svijetu toliko jake i bolne, da se ta bol skoro mogla opipati.
Kada ćeš naći momka?
Kada ćeš prestati piti?
Dobro 1:1.

Ej Zimo,sjećaš se one moje slike Krugovi života?
Sjećam jedna od najboljih po meni.
E talnuo sam je nekom strancu za dobru lovu.
Za koliko?
Za par mjeseci lagodnog života.
Šta je nisi sretna?
Pričali smo već o tvojim pjesmama i slikama, tvoja djela radi šta hoćeš.
Je li ja to osjećam prekor gospođice Zimo?
Vidi, znam da za sitnu lovu prodaješ pjesme ovom našem “pjesniku”prepoznam ih, njegova najbolja pjesma nije ni blizu tvojoj najgoroj, samo ne znam zašto to radiš, pričali smo o ovome sto puta, sada si počeo i slike.
Ljudi će te pamtiti kao pijanicu, a mogli bi da te pamte po djelima. Tvoj život, tvoj izbor.
J**beš ljude Zimo.

Bio sam kod doktora neki dan.
I?
Ako nastavim ovako i ne prihvatim lijčenje još tri mjeseca, ako bacim alkohol i cigare uz lijekove i pravilnu ishranu devet mjeseci, a možda i godinu.
I?
Kupio sam šteku cigara i flašu rakije, da ubrzam proces, smije se, lakše ću to pijan podnijeti.
Ćutim.

Naslikao sam te, pardon, nacrtao grafitnom, svidjeće ti se. Prebacuje temu.
Neprijatna tišina. Palimo cigare.
Gdje su ti pjesme?
Nije bitno.
Bitno je želim da ih sačuvam.
Spalio sam ih.
Ćutimo.

Jesi li naučila Jesenjina napamet?
Nisam.
Nauči.
Hoću.
Treba li ti nešto?
Ima li glupljeg pitanja, mislim u sebi dok izgovaram.
Šta može trebati čovjeku koji umire?
Treba, dodaj nam dvije čaše, smješka se.

Uzimam prve koje nalazim.
Ne te, one iz regala za posebne prilike.
Večeras u inat život nazdravlja smrti, a kud ćeš posebniju priliku od te Zimo?
Grlo mi se steže, ali smijem se,znam njegovo mišljenje o patetici.
Evo ti portret, ako želiš da ga sačuvaš urami ga, grafit se lako briše. Sviđa li ti se?
Malo si me uljepšao, ali dobro.
Ljepota je u oku posmatrača zapamti to Zimo.
Zapamticu kažem. Hvala za portret.
Ne mogu ti platiti kao taj stranac, ali mogu ti recitovati Jesenjina.
Ko sam? Šta sam? Ja sam samo sanjar…

Počinjem.
Zimo nerviraš me, daj onu za ovaj trenutak.
Ćutim.
Hajde Zimo znaš na koju mislim.
Znam kažem, ali više ne mogu da zadržim suze.

Doviđenja, druže, doviđenja,
Čuvaju te, mili, moje grudi,
Rastanak je znak predodređena,
Susret nam se u daljini nudi.
Doviđenja, bez stiska, bez riječi
I ne tuguj spuštene povije,
Na ovom svijetu nije novo mrijeti,
Ali ni živjet’, Bogme, nije najnovije.

E ta Zimo, ta.

Autor: Snežana Aleksić Topalović

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *