Press "Enter" to skip to content

Princ je papak

Sve moje ljubavne priče su čarolija. Bajka. Baš kao i one koje napišem. Izokrenuta slika prepuna čarolije. Moć da se od bundeve kočija dobije. Ali materijalno nije mi ni važno koliko glavni likovi koje dovedem do savršenstva.

Prosječni papak, žargonski naziv za muško koje češkajući guzu objašnjava nuklearnu fiziku. Razumije se u kuhanje i galaksiju. Stručnjak za fudbal i balet istovremeno. I neprogriješivi govornik koji svjesno ignoriše glas koji mu negdje tamo iz ono malo mozga govori kako ga se stidi i da li zna da ga raja ne voli. Ne znam ni zašto ni kako vazda po jedan papak završi kao protagonist moje ljubavne priče. Možda to radi onaj humanitarac u meni ili je samo profesionalna deformacija pa dam sebi zadatak da će papak na kraju priče da postane princ. Vjerujući u sudbinu započnem tu misiju i ne treba mi puno da na početku uvjerim sebe da su zapravo sve njegove mane vrline čuvane i njegovane koje su čekale na mene da ih otkrijem.

Ne moram ni govoriti koliko je ljubav glupa i slijepa u najobičnijim stvarima. Pa meni njegov glupi humor na društvenim mrežama postaje zanimljiviji od bilo kojeg književnog djela. Nadmećem se sa klinkama u lajkovima, pa na svaku napisanu glupost ja stisnem ono srce da se zna da sam mu ja posebna prijateljica. Gospode, ja zaboravljam da sam do jučer njegove postove hajdovala i govorila sebi „Čita li ovaj išta ovo što napiše i zna li koliko je površan?“. Eh ljubav, ljubav. Rugala se ruga pa joj bila druga. Tako i ja. Da ne govorim o susretima na kojima ga hipnotisano kao na nekoj seansi gledam i klimam glavom potvrdno na svaku njegovu izgovorenu glupost.
Zaljubljena sam toliko da sam na kafi prijateljici počela da pričam stvari zbog kojih bi se neko zabrinuo i pozvao Moldera i Skali.

„Vidjela sam mu Sunce na tjemenu!“
„Sunce, to nije sunce već tvoj dječak počinje da ćelavi. A ako se sjetimo tvog prezira prema ćelavcima nije ni čudo što bi ti voljela da se radi o paranormalnim aktivnostima!“
Misteriju hladnokrvno riješi moja prijateljica koja me pogledom natjera da priznam zločin.
„Jeste. Bezveze je. I ćelavi. I loš je i u drugim stvarima. Bože, koliko je i glup i površan. I taj humor na fejzbuku i tviteru… ako se još prilikom posta osjeća zadovoljan sobom… Šta ja radim sa njim?!“

I nakon par dana gledaš ga i najradije bi mu udario šamar egu i papanluku i otvorio mu oči i pokazao kako nije ni zgodan ni duhovit. Ali ne, puštaš ga da bude princ Papak. Obogaćen dozovm divljenja on ima novu cijenu.

Odlazi od mene na aukciju gdje curice mahnito dižu tablice i nude sve više jedna od ruge. U ljubavi uvijek neko nešto dobije, ili na cijeni ili na iskustvu.
Moja priča „U ljubavi sa divljom svinjom“, nastala mnogo prije ove ako ništa naučila me je da ih na kraju gledamo onakvi kakvi zaista jesu a ne kroz ružičaste naočale.
I na kraju ove priče princ je ostao Papak a papak nikada Princ nije postao.

Autor: Luna Hodžić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *